PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Vlast nije, po riječima Stojana Novakovića, došla u ruke naroda nego narodnih predstavnika, odnosno u ruke onih poslanika koji predstavljaju parlamentarnu većinu. Međutim, nadmoć većine se u praksi, i to na čitavoj teritoriji, ogledala kao „osvojenje”, dok njeni protivnici ili ljudi suprotnog mišljenja, često izgledaju kao da su lišeni svih prava. Jedini lijek Novaković je vidio u uspostavljanju „vlasti” zakona tj. u podjeli zakonodavne i izvršne vlasti i u nezavisnosti sudstva, a toga u Srbiji, prema njegovim riječima, nema jer izvršna vlast nije nezavisna, nego u rukama one većine koja u parlamentu izglasava zakone, dok je s druge strane, sudstvo nepouzdano. Demokratija u Srbiji je samo na riječima njenih upravljača.
Novakovićeva kritika političkih odnosa u Srbiji tokom poslednjih nekoliko godina proizilazila je iz njegovog dubokog neslaganja sa postojećom organizacijom vlasti. On je tokom svog dotadašnjeg dugogodišnjeg političkog rada, i kao stranački vođa, imao svoju viziju unutrašnjeg uređenja zemlje, i nije bio raspoložen da od toga odstupa, mada je kao praktični političar znao da se za nešto izbori, ali i da pravi kompromise. Tokom svoje političke karijere, bavio se i ustavnim pitanjima. O tome svjedoče mnogobrojne bilješke, ali i ustavni projekti koje je sačinio. Bio je i konzervativac, ali više u smislu strogog poštovanja reda i zakonitosti. Uvijek se pozivao na riječi kneza Mihaila, „zakon je najviša volja u Srbiji”. Nije bio protivnik demokratije, ali je nije prihvatio kao dominaciju većine nad manjinom. Još kao predsjednik vlade 1896. godine, sačinio je koncept Ustava u kome je pokazao kako zamišlja odnose činilaca vlasti. Nije uspio da bude prihvaćen, ali je uticao 1901. godine na to da kralj Aleksandar u Ustavu, koji je tada proglašen, predvidi da pored narodne skupštine bude i Senat. Nije zato oprostio radikalima što u Ustavu donesenom poslije Majskog prevrata 1903. godinem nijesu ostavili mjesto za Senat. Bio je na stanovištu da između ustavnog vladara mora da postoji Senat, odnosno Gornji dom. Smatrao je da mu je funkcionisanje vlasti poslednjih godina dalo za pravo. U pismu koje je napisao svom partijskom drugu Živojinu Pejoviću u novembru 1907. godine, a ovaj ga objavio kao predgovor u knjizi svojih članaka o političkim pitanjima, iznio je sažeto, ali cjelovito, svoje poglede na odnose u strukturama vlasti u novovjekovnoj Srbiji, a kao potporu svom ukazivanju na neophodnost da se sprovedu ustavne promjene. Čitava istorija novovjekovne Srbije od Karađorđevog vremena pa nadalje, obilježena je, po njegovim riječima, borbom s jedne strane, za očuvanje autoritarne vlasti, a s druge strane, za njeno ograničenje. Tokom 19. vijeka lična vlast je katkad ograničavana ustanovama oligarhije, a u novije tzv. ustavno vrijeme partijskom većinom, koja je jednako težila potpunoj prevlasti. Novaković je nasuprot tome, bio pristalica „uravnotežene” ustavne vladavine, odnosno ustavne monarhije u kojoj će postojati ravnoteža svih „vrhovnih vlasti” u zemlji.
„Vršenje vlasti treba da bude opšta pravda, istina i jednakost”, bile su njegove riječi. Vjerovao je da bi na taj način bili najbolje zaštićeni interesi naroda.
Novaković je po svom povratku u Srbiju, bio i neposredni svjedok značajnijih spoljnopolitičkih problema sa kojima se zemlja suočavala. Pogoršanje odnosa sa susjednom Austrougarskom, prijetilo je ozbiljnim posledicama. Vladajući radikali su 1904. i 1905. godine, u želji za ekonomskim i političkim osamostaljivanjem zemlje od Austrougarske, napravili jedan široki program nacionalnih zadataka, koji su podrazumijevali ekonomsko i vojno jačanje, približavanje zemljama Antante, povezivanje sa ostalim balkanskim državama, kao i podržavanje Srba u neoslobođenim balkanskim oblastima. Pošto se za ostvarivanje takve politike smatralo neophodnim imati dobre materijalne uslove, bilo je u planu da se što prije pristupi sređivanju finansija, nabavkama naoružanja i izgradnji željezničkih puteva u zemlji. Najprije je sprovedeno kroz Skupštinu više fiskalnih uredaba, kako bi se povećali prihodi. Sledeći koraci učinjeni su u cilju zaključenja povoljnog zajma, s obzirom na to da je trebalo pribaviti sredstva za naoružanje i željeznicu. Pregovori o zajmu započeli su u proljeće 1904. godine u Parizu i to na inicijativu tadašnje srpske vlade Save Grujića. Poslije izvjesnih poteškoća i zastoja, sporazum je bio zaključen tek u decembru i to sa jednom grupom francuskih i njemačkih banaka. Uslijedilo je na to upozoravajuće reagovanje Austrougarske. U želji da umanje posledice ulaska konkurentskog kapitala u Srbiju, bečki vladajući krugovi zahtijevali su još u ljeto 1904. godine – pošto nijesu mogli da onemoguće sporazumijevanje o zajmu – da se porudžbina brzometnih topova za srpsku vojsku izvrši u Austrougarskoj, i već tada nagovijestili da će uspjeh budućih pregovora za zaključenje novog trgovinskog ugovora zavisiti od srpskih kompenzacija koje „ne bi, strogo uzev, ulazile u trgovinski ugovor”.
(NASTAVIĆE SE)